Zločini u Uzričju

13. januara 1993. godine HVO je napao Uzričje svim raspoloživim sredstvima. Isti dan pukovnik Hrvatske vojske Željko Šiljeg je postavio ultimatum Armiji RBiH u Gornjem Vakufu da se preda i prepusti grad hrvatskim snagama.

Dva ili tri dana prije samog napada na Uzričje hrvatski civili su napustili selo, rekavši komšijama Bošnjacima da odlaze jer se boje navodnog napada Srba, koji je bio malo vjerovatan, jer su se Srbi u tom trenutku nalazili 32 kilometra dalje. Hrvati su znali za napad kojeg priprema HVO, jer ih je Crkva na vrijeme informisala pa su savjetovali svoje civile da napuste selo. Isti scenarij odlaska hrvatskih civila prije napada hrvatskih snaga se dešavao i u samom Gornjem Vakufu, te ostalim selima koja su napadnuta između 11. i 18. januara 1993.

U poslijepodnevnim satima 13. januara počeo je artiljerijski napad na Uzričje. Nakon što je HVO počeo da razara selo, civili su pobjegli u jedno od dva skloništa (zemunice). Ukupan broj civila u skloništu se kretao između 30 i 40. Razaranje sela je trajalo neprekidno devet dana i devet noći. Mnoge kuće su do temelja uništene. Hrvati su dovukli tenkove, oklopna vozila i artiljeriju na brdo iznad sela tačnije na lokalitet Mačkovca i tokom devetodnevnog granatiranja su se počeli postepeno približavati
selu. U noćnim granatiranjima, na selo su bili usmjereni jaki svjetlosni reflektori, što je izazivalo veliku paniku među stanovništvom.

Kada je devetodnevno granatiranje stalo, 22. januara 1993. godine u selo je ušla pješadija. Jedan hrvatski vojnik je nogom razvalio vrata skloništa i izveo civile vani. Vojnici su imali ofarbana lica, a na rukavima su imali oznake HVO-a. Među njima bilo je i vojnika koji su nosili trake plave i narandžaste boje. (Ovaj podatak  bi mogao poslužiti  tužilaštvu BiH u pronalaženju zločinaca, jer postoje podaci o  jedinicama koje su se na taj način  razlikovale).

Nakon što su ih izveli iz skloništa, vojnici su pitali Jusufa Softića da im pokaže svoju kuću. Isto pitanje su postavili Tahiru Plivčiću, inače izbjeglici iz Donjeg Vakufa. Potom su ih odveli iza kuća i likvidirali. Nako što su žene zatvorene u kući Ibrahima Kurbegovića, vojnik koji se predstavio kao Pile je napravio spisak zarobljenih žena i djece. Muškarci su bili poredani ispred kuće Semke Filipović. Nakon što je spisak kompletiran civilima je naređeno da idu u jednu od dvije kuće u koju su bili dodijeljeni (kuće Kurbegović Ćazima i Kurbegović Ibrahima). Jedan vojnik se predstavio civilima rekavši da je iz Australije. U međuvremenu oko 30 hrvatskih vojnika je palilo kuće po selu zapaljivim mecima. Ubijali su živinu, kokoške, piliće po štalama i dvorištima.

Tokom napada na selo, ni jedna hrvatska kuća nije oštećena. Razorene su i zapaljene samo bošnjačke, jer su HVO jedinice koje su došle sa strane imali asistenciju od lokalnih Hrvata koji su ih detaljno informisali o nacionalnom sastavu sela, bošnjačkim kućama i imovini itd. Na kraju višednevnog razaranja, ukupno je uništeno oko 70 muslimanskih stambenih i pratećih objekata. Civili su ostali zatočeni do marta ili aprila kada su razmijenjeni.

Tokom zatočeništva mnogi civli su teško ranjeni, mučeni, pretučeni ili ubijeni, a neki su odvedeni u logor u Prozoru. Među njima Kurbegović Azim i Šeketa Šukrija koji su odvedeni u Prozor, Sulejman Filipović je mučen te je od premlaćivanja preminuo, potom Avdo Šeketa i Mehmed Šeketa itd.