Čaršija za vrijeme opsade

Hrvatska je polovinom 1993. godine, na Gornji Vakuf poslala 5. gardijsku mehaniziranu brigadu 'Slavonski sokolovi' (Vinkovci) i 3. brigadu 'Kune' (Osijek) s ciljem konačnog proboja linija odbrane grada i zaokruživanja Banovine Hrvatske.

29.04.2007.

Zločini u Uzričju

Tužilaštvo BiH još uvijek nije pokrenulo istragu o ratnim zločinima u Uzričju počinjenim od strane hrvatskih snaga nad civilnim bošnjačkim stanovništvom, a radi se o jednom od prvih zločina tokom agresije hrvatskih snaga na Gornji Vakuf i okolna sela.

13. januara 1993. godine HVO je napao Uzričje svim raspoloživim sredstvima. Isti dan pukovnik Hrvatske vojske Željko Šiljeg je postavio ultimatum Armiji RBiH u Gornjem Vakufu da se preda i prepusti grad hrvatskim snagama.

Dva ili tri dana prije samog napada na Uzričje hrvatski civili su napustili selo, rekavši komšijama Bošnjacima da odlaze jer se boje navodnog napada Srba, koji je bio malo vjerovatan, jer su se Srbi u tom trenutku nalazili 32 kilometra dalje. Hrvati su znali za napad kojeg priprema HVO, jer ih je Crkva na vrijeme informisala pa su savjetovali svoje civile da napuste selo. Isti scenarij odlaska hrvatskih civila prije napada hrvatskih snaga se dešavao i u samom Gornjem Vakufu, te ostalim selima koja su napadnuta između 11. i 18. januara 1993.

U poslijepodnevnim satima 13. januara počeo je artiljerijski napad na Uzričje. Nakon što je HVO počeo da razara selo, civili su pobjegli u jedno od dva skloništa (zemunice). Ukupan broj civila u skloništu se kretao između 30 i 40. Razaranje sela je trajalo neprekidno devet dana i devet noći. Mnoge kuće su do temelja uništene. Hrvati su dovukli tenkove, oklopna vozila i artiljeriju na brdo iznad sela tačnije na lokalitet Mačkovca i tokom devetodnevnog granatiranja su se počeli postepeno približavati
selu. U noćnim granatiranjima, na selo su bili usmjereni jaki svjetlosni reflektori, što je izazivalo veliku paniku među stanovništvom.

Kada je devetodnevno granatiranje stalo, 22. januara 1993. godine u selo je ušla pješadija. Jedan hrvatski vojnik je nogom razvalio vrata skloništa i izveo civile vani. Vojnici su imali ofarbana lica, a na rukavima su imali oznake HVO-a. Među njima bilo je i vojnika koji su nosili trake plave i narandžaste boje. (Ovaj podatak  bi mogao poslužiti  tužilaštvu BiH u pronalaženju zločinaca, jer postoje podaci o  jedinicama koje su se na taj način  razlikovale).

Nakon što su ih izveli iz skloništa, vojnici su pitali Jusufa Softića da im pokaže svoju kuću. Isto pitanje su postavili Tahiru Plivčiću, inače izbjeglici iz Donjeg Vakufa. Potom su ih odveli iza kuća i likvidirali. Nako što su žene zatvorene u kući Ibrahima Kurbegovića, vojnik koji se predstavio kao Pile je napravio spisak zarobljenih žena i djece. Muškarci su bili poredani ispred kuće Semke Filipović. Nakon što je spisak kompletiran civilima je naređeno da idu u jednu od dvije kuće u koju su bili dodijeljeni (kuće Kurbegović Ćazima i Kurbegović Ibrahima). Jedan vojnik se predstavio civilima rekavši da je iz Australije. U međuvremenu oko 30 hrvatskih vojnika je palilo kuće po selu zapaljivim mecima. Ubijali su živinu, kokoške, piliće po štalama i dvorištima.

Tokom napada na selo, ni jedna hrvatska kuća nije oštećena. Razorene su i zapaljene samo bošnjačke, jer su HVO jedinice koje su došle sa strane imali asistenciju od lokalnih Hrvata koji su ih detaljno informisali o nacionalnom sastavu sela, bošnjačkim kućama i imovini itd. Na kraju višednevnog razaranja, ukupno je uništeno oko 70 muslimanskih stambenih i pratećih objekata. Civili su ostali zatočeni do marta ili aprila kada su razmijenjeni.

Tokom zatočeništva mnogi civli su teško ranjeni, mučeni, pretučeni ili ubijeni, a neki su odvedeni u logor u Prozoru. Među njima Kurbegović Azim i Šeketa Šukrija koji su odvedeni u Prozor, Sulejman Filipović je mučen te je od premlaćivanja preminuo, potom Avdo Šeketa i Mehmed Šeketa itd.

Lokalni zapovjednik HVO u Uzričju je bio Marko Livajsić kojeg su civili vidjeli kada su ih hrvatski vojnici postrojili ispred jedne seoske kuće. Tužilaštvo haškog suda posjeduje dokument na kojem se među osumnjičenim za zločine u Uzričju nalaze Marko i Marinko Livajsić, te još nekoliko osoba. Tužilaštvo BiH još uvijek nije pokrenulo istragu za napad, brutalno razaranje sela i ratne zločine koji su potom uslijedili.

27.04.2007.

Zaboravljeni masakr

Masakr u Duši je masakr nad ženama i djecom izveden od strane HVO-a januara 1993. godine, za koji još niko nije odgovarao. Sud BiH još nije pokrenuo ni jednu istragu za ovaj zločin. Ovom prilikom podsjećamo javnost na zaboravljeni masakr, a ostale blogere pozivamo da objave ovaj post na svojim blogovima kako bi upozorili Sud BiH da mnogi zločini nad civilima iz januara 1993. u općini Gornji Vakuf još uvijek nisu procesuirani.

Od 11. do 18. januara 1993. godine hrvatske snage (HVO i HV) su napale Gornji Vakuf i sela nastanjena Bošnjacima: Dušu, Uzričje, Hrasnicu i Ždrimce. Polovinom januara 1993. HVO je okružio selo Duša. Na položaje oko sela, HVO je dovukao tešku artiljeriju i tenkove. Artiljerija je bila smještena na Mračaju (hrvatsko selo Mačkovac).

Oko 65 bošnjački civila, koji su u tom trenutku bili u Duši, odlučili su da se kriju u podrumu jedne kuće i iščekuju dalji ishod događaja, jer su bili u potpunom okruženju, a nekoliko lokalnih mladića je uspostavilo stražu nekoliko stotina metara dalje.

15. januara ili približno tog datuma počeo je artiljerijski napad na selo. Tenkovi HVO-a su izašli na put prema selu (Duša-Pidriš) i okrenuli cijevi prema kućama mještana nakon čega je uslijedilo razaranje.

Jedan projektil je probio bočni zid kuće i uletio u podrum u kojem su se nalazili civili. Nastala je panika i haos. Nekoliko civila je teško ranjeno, nakon čega su ostali počeli da bježe iz podruma, ali ih je dočekala druga granata na izlazu iz podruma koja je tom prilikom ubila oko 10 civila i još nekoliko ranila. Tom prilikom većinom su ubijeni žene i djeca, između ostalih: Sabaha Behlo, Mirsada Behlo i Mirsad Behlo (majka, kćerka i sin), Enisa Behlo, trudnica u drugom mjesecu trudnoće, Muamer Zulum, dječak od 14 godina, te Fatka Gudić. Salih Ćeho koji je ranjen u podrumu je nedugo nakon toga umro.

Poslije samog masakra, u selo ulaze trupe HVO-a sa vojnim vozilima mostarskih registracija, nakon čega odvajaju muškarce od žena. Muškarcima je dopušteno da pokopaju ubijene civile, nakon čega su odvedeni u zatočeničke centre i logore HVO-a u Prozoru, Trnovači i Paloču.

Žene su zatočene u tri kuće u selu. Nekoliko narednih dana HVO je palio kuće, štale i stoku u njima, proslavljajući ulazak u selo rafalnim paljbama. Čitavo selo je zapaljeno do temelja.

Nekoliko dana kasnije pojavio se UNPROFOR koji je preživjele žene prebacio u Gornji Vakuf.
 

17.04.2007.

Zločin u Ždrimcima

SENSE Tribunal: DEN HAAG, 30.10.2006.

Selo Ždrimci kraj Gornjeg Vakufa napadnuto je 18. januara 1993. godine. Muamer Trkić, koji je svedočio na suđenju šestorici vojnih i političkih čelnika nekadašnje Herceg Bosne, imao je tada 16 godina. Opisao je kako je selo najpre granatirano a zatim su u njega ušli pripadnici HVO i isterivali žitelje iz kuća i skloništa.

Trkić je zajedno sa još oko 40 muškaraca zatvoren u jednu garažu u kojoj je bio zatočen 11 dana. Vojnici koji su ih zarobili, potvrdio je svedok, imali su maskirne uniforme i oznake HVO na rukavu. Nakon dva dana naloženo mu je da ode do sela Vrse, udaljenog oko kilometar i po, i obavesti meštane šta se dogodilo u Ždrimcima kako bi "shvatili da im je bolje da se predaju".

Umesto u Vrse, svedok je otišao do svoje kuće gde je zatekao majku i sestru sa opekotinama na rukama, zadobijenim prilikom gašenja kuće i štale koje je HVO zapalio. Trkić se zatim vratio u garažu gde su pripadnici HVO premlaćivali i maltretirali neke od zatočenika. Njih petnaestak je ubrzo odvedeno iz garaže i autobusima prebačeno, kako je svedok kasnije saznao, u Prozor.

Muamer je garažu privremeno napustio i drugi put kada se kao dobrovoljac prijavio "da u selu pokopa dva tela". Idija Trkić bio je ubijen "metkom u sred čela", dok je druga žrtva koju je pokopao, Ahmo Ćatić, imao više prostrelnih rana na telu. 

Tužilaštvo je Trkićevim svedočenjem nastavilo izvođenje dokaza o zločinima koje su prema optužnici pripadnici HVO počinili u Gornjem Vakufu i okolnim selima tokom napada izvršenih u januaru 1993.godine.

12.04.2007.

Masakr u Duši


SENSE Tribunal: DEN HAAG, 27.10.2006.

HVO je u periodu od 11. i 18. januara napao Gornji Vakuf i okolna sela Dušu, Hrasnicu, Uzričje i Ždrimce.

Nizom svedočenja žitelja ovih mesta tužilaštvo je izvodilo dokaze o napadima HVO, nakon kojih su, prema iskazima svedoka, kuće Bošnjaka bile pljačkane i paljene.

Zaštićena svedokinja BY iz sela Duše kod Gornjeg Vakufa opisala je danas kako je preživela granatiranje svog sela u januaru 1993. godine. Svedokinja, koja je tada bila ranjena, nije mogla da kaže kog je tačno datuma njeno selo granatirano, ali je potvrdila da su to učilile snage HVO.

Pre nego što je napad počeo, većina meštana Duše sklonili su se u podrume dok su se muškarci "pripremali za odbranu sela". Svedokinja je potvrdila da se napad HVO očekivao jer je do prvih okršaja hrvatskih i muslimanskih snaga došlo još u "junu 1992." Od tada, opisala je, "Hrvati i Muslimani na tom području nisu više organizovali zajedničke straže" za odbranu od napada srpskih snaga.

Sa još 65 meštana Duše svedokinja se sklonila u podrum jedne kuće. "Čekali smo šta će se dogoditi, bojali se, iščekivali i dočekali ono najgore", rekla je svedokinja. Počelo je granatiranje tokom kojeg je pogođena i kuća u koju su se sklonili. Mnogi meštani u podrumu, uključujući i svedokinju, su tu ranjeni. A kada su počeli da beže iz pogođenog skloništa, među njih je pala druga granata od koje je poginulo desetak civila, uglavnom žena i dece.

Nakon granatiranja pripadnici HVO su ušli u selo. Ubrzo potom snage HVO su zapalile gornji deo sela Duše. "Gorele su kuće, štale pune sena, i krave su izgorele", opisala je svedokinja.

Zarobljeni muškarci iz Duše su zatočeni i nakon približno dve sedmice, razmenjeni. Svedokinja je opisala da je deo žitelja gornjeg dela sela, koje je potpuno izgorelo, prebačen u Gornji Vakuf gde im je obezbeđen smeštaj.

Unakrsno ispitivanje svedokinje BY se većim delom odvijalo na zatvorenoj raspravi. U delu dostupnom javnosti optuženi Slobodan Praljak nastojao je da ospori tvrdnju svedokinje da su podrum u kojem se skrivala granatirale snage HVO iz tenka kojeg je videla na obroncima susednog brda. "Tog jutra su tamo bila dva tenka, da li su ispalili granatu iz njih ili ne, ne mogu znati ali bili su tamo pre nego što je počelo granatiranje", odgovorila je svedokinja BY.

11.04.2007.

Očekivali napad Srba, vjerujući komšijama Hrvatima, a napali ih Hrvati

SENSE Tribunal: DEN HAAG, 26.10.2006.

Tužilaštvo u postupku šestorice vojnih i političkih čelnika nekadašnje Herceg Bosne nastavilo je sa izvođenjem dokaze o zločinima na području opštine Gornji Vakuf. Na jučerašnja svedočenja žiteljki dva sela u okolini Gornjeg Vakufa, danas je nadovezan iskaz Zijade Kurbegović iz sela Uzričje, koja je opisala događaje uoči i tokom "napada snaga HVO" na Gornji Vakuf i selo u kojem je živela sa mužem i dvoje dece.

Odnosi između muslimanskog i hrvatskog stanovništva na ovom području bili su harmonični sve do novembra 1992. godine, rekla je svedokinja opisujući kako je tada došlo do prvih okršaja u Gornjem Vakufu za koje je čula da su bili posledica napada HVO.

Kada su "hrvatske žene s decom počele napuštati selo", stanovništvo ovog, većinski bošnjačkog mesta, počelo se pripremati za mogući napad ali - kako su tada verovali i kako su im rekle komšije Hrvati - od strane srpske vojske.

Granatiranje Uzričja počelo je 13. januara 1993. godine i svedokinja se sa porodicom sklonila u jednu od pripremljenih zemunica. Tu su proveli "devet dana i devet noći", rekla je Zijada Kurbegović opisujući kako su ih nakon toga hrvatski vojnici isterali iz skloništa i odveli u dve kuće u selu gde su ostali zatočeni sve do marta ili aprila 1993. godine.

Odbrana Bruna Stojića je u unakrsnom ispitivanju od svedokinje tražila da objasni zbog čega i ona sa porodicom nije napustila selo nakon što je "odlazak hrvatskih žena" ukazivao na, kako je sama opisala, moguću opasnost. Zijada Kurbegović je ponovila da tada "niko nije verovao" da bi se išta tako strašno moglo dogoditi, te da se smatralo da nije neophodno napuštati selo.

Za odbranu ali i predsedavajućeg sudiju Antonetija/Antonetti ovaj odgovor nije bio zadovoljavajući pa je usledila serija pitanja o tome kako je odlučeno da se selo ne napušta, ko je doneo tu odluku i šta je svedokinja u vezi s tim razgovarala sa svojim mužem. "Naravno da je bilo razgovora o tome ali kuda da idemo, kamo?", odgovorila je svedokinja.

Kako je odbrana nastavila sa ovom linijom ispitivanja, reagovao je sudija Arpad Prandler, ocenjujući da insistiranje na ovom pitanju može delovati kao "optuživanje svedokinje što nije pobegla nego je ostala u selu". Mađarski sudija je ukazao da bi svrha svedočenja Zijade Kurbegović trebalo da bude utvrđivanje činjenica o događajima u Uzričju.

11.04.2007.

Napadi hrvatskih snaga na Bistricu, Uzričje, Dušu, Ždrimce i Hrasnicu počeli su u januaru 1993.

SENSE Tribunal: DEN HAAG, 25.10.2006.

Skraćena radna sedmica na suđenju šestorici političkih i vojnih čelnika nekadašnje Herceg Bosne počela je svedočenjem očevidaca i žrtava zločina koje su, prema tužiocu, snage Hrvatskog veća obrane (HVO) počinile na području Gornjeg Vakufa početkom 1993. godine.

Britanski obaveštajac Endrju Vilijams/Andrew Williams je u svom svedočenju, protekle sedmice, svedočio o napadima HVO na sela Bistrica, Uzričje, Duša, Ždrimci i Hrasnica kod Gornjeg Vakufa, potvrđujući tezu tužilaštva da je glavni krivac za sukobe na tom području u januaru 1993. godine HVO.

Senada Bašić i zaštićena svedokinja BX opisale su napade na sela Hrasnica odnosno Uzričje, gde su živele u januaru 1993. godine.

Granatiranje Hrasnice počelo je 5. januara i trajalo sedam dana. Vojnici HVO su nakon toga ušli u selo, svedočila je BX, isterali meštane iz njihovih kuća koje su zatim opljačkali i zapalili. Svedokinja je zarobljena sa još 150 žitelja Hrasnice i zatočena u jednoj kući na obodu sela. Prethodno su, prema njenim rečima, muškarci odvojeni od žena, dece i starijih i odvedeni u Prozor.

Budući da joj je bilo dozvoljeno da odlazi u selo po hranu svedokinja je, tvrdi, videla kako su pripadnici HVO iz napuštenih kuća, odnosili kućne aparate i nameštaj. Oslobođena je zajedno sa ostalim civilima tri sedmice kasnije.

Slično se, prema svedočenju Senade Bašić dogodilo i u selu Uzričju koje je granatirano od 11. do 13. januara 1993. godine. Nakon pet dana, koje je svedokinja sa još pedesetak meštana provele u jednoj "zemunici", vojnici HVO su ušli u Uzričje i pljačkali i palili kuće iz kojih su isterali civile.

Svedokinja je u zatočeništvu provela je desetak dana, tokom kojih je ispitivana o ubistvu jednog pripadnika HVO i primoravana da "čitav dan provede na hladnoći."

Obe svedokinje opisale su kako je uniforma pripadnika HVO koji su ušli u njihova sela bila "kamuflažna ili crna", te da su im lica bila obojena "nekom crnom bojom". Odbrana je, međutim, sugerisala da se svedokinje nisu lično uverile da su napadači zaista bili pripadnici HVO, ali su one tvrdile da su vojnici na rukavima uniformi imali ambleme HVO. Branioci su, takođe, zamerali tužiocu i svedokinjama što su napadače često nazivale "ustašama", ali im je Senada Bašić odgovorila da su se "oni sami predstavljali kao ustaše."

10.04.2007.

HVO je vršio etničko čišćenje nad Bošnjacima u januaru 1993.

SENSE Tribunal: DEN HAAG, 19.10.2006.

Suđenje šestorici bivših čelnika samozvane Herceg Bosne nastavljeno je svjedočenjem zaštićenog svjedoka tužiteljstva, čiji se iskaz najvećim dijelom, odvijao na sjednicama zatvorenim za javnost.

Riječ je, koliko se moglo naslutiti iz javnih dijelova rasprave, o stanovniku sela Hrasnica kod Gornjeg Vakufa koje je u januaru 1993. godine u napadima Hrvatskog vijeća obrane (HVO) sravnjeno sa zemljom.

O napadima hrvatskih postrojbi na Hrasnicu ranije je svjedočio britanski obavještajac Endrju Vilijams/Andrew Williams. Prema zapisima njegove pukovnije HVO je u Hrasnici u januaru 1993. godine vršio etničko čišćenje nad Muslimanima.

Svjedok je potvrdio svoje ranije izjave date istražiteljima Haškog tribunala da je u trenutku kada su postrojbe HVO zauzele selo Hrasnica zarobljen zajedno sa još četrdesetak drugih seljana, među kojima se nalazilo i nekoliko pripadnika Armije BiH. HVO mu je odbio pružiti liječničku pomoć iako je, kako je zapisano u ranijoj izjavi svjedoka, skoro na smrt iskrvario. Ona mu je pružena tek nekoliko sati kasnije, po dolasku u selo Trnovača koje su također kontrolisale hrvatske snage.

Odbranu je u unakrsnom ispitivanju zanimalo zašto je svjedok u nekoliko navrata u ranijim izjavama vojnike HVO nazivao ustašama. Svjedok je odgovorio da su oni sami sebe tako nazivali dok su sa položaja oko sela prije napada dovikivali da će Hrasnica uskoro biti njihova i da tada u selu neće ostati nijedan živ Musliman.

Svjedok je na insistiranje odbrane da opiše razliku između Hrvatskih oružanih snaga (HOS) i HVO rekao da bi se ona, po njemu, ogledala u tome što je HVO bio regularna a HOS paravojna formacija. Braniteljica Milivoja Petkovića Vesna Alaburić se složila sa svjedokom rekavši da je i HVO smatrao da je HOS bio paravojna formacija i da su "hosovci" bili bliski onome što se nazivalo "ustašama", što svjedok nije prokomentarisao.

05.04.2007.

Poziv na predaju

SENSE Tribunal: DEN HAAG, 18.10.2006.

Odbrana šestorice optuženih bivših čelnika Herceg Bosne je u unakrsnom ispitivanju britanskog obavještajca Endrjua Vilijamsa dokazivala je da vojni i politički vrh tzv. Hrvatske zajednice Herceg Bosna nije imao efektivnu kontrolu nad nižim zapovjednicima Hrvatskog vijeća obrane (HVO) tokom sukoba u Gornjem Vakufu u januaru 1993. godine.

Svjedok se složio da je Željko Šiljeg, zapovjednik postrojbi HVO na području Gornjeg Vakufa, imao određenih problema s podređenim jedinicama u nekim područjima, ali je kazao da mu nije poznato da su protiv takvih jedinica ili pojedinaca kasnije poduzimane disciplinske mjere.

Vesna Alaburić, braniteljica optuženog Milivoja Petkovića koji je, prema svjedočenju ovog svjedoka, bio nadređeni Šiljegu, dokazivala je da su najviši časnici HVO pokušavali uspostaviti red "koliko je to bilo moguće" u datoj situaciji, te da je Petković naređivao da se svi hrvatski ekstremisti "hapse i zatvaraju". Odbrana je to ilustrirala jednom Petkovićevom naredbom od 29. januara 1993. godine.

Svjedok je potvrdio da je u to vrijeme hrvatska strana pružala uvjeravanja u takva svoja nastojanja, ukazujući međutim da su se rezultati takvih naredbi osjetili tek pošto je, krajem januara, zaključen sporazum o prekidu vatre.

Odbrana je također dokazivala da je rukovodstvo HVO dan uoči napada na Gornji Vakuf pripadnicima Armije BiH predlagalo demilitarizaciju grada i uspostavu zajedničkih patrola vojne policije, te da to nije bio "ultimatum o predaji" kako je to svjedok opisao u glavnom ispitivanju.

Svjedok je na to odgovorio da postavljanje roka od 24 sata da se pripadnici Armije RBiH povuku iz Gornjeg Vakufa nije ništa drugo do ultimatum - a ne "izvršni zahtjevi" kako je to Petkovićeva odbrana nazivala. Na pitanje suca Stefana Treksela da li bi taj zahtjev HVO dan uoči početka sukoba nazvao pozivom na predaju, svjedok je odgovorio potvrdno.

05.04.2007.

99% problema u Gornjem Vakufu su pravili Hrvati

SENSE Tribunal: DEN HAAG, 17.10.2006.

Britanski obavještajac Endrju Vilijams je u nastavku svog svjedočenja na suđenju šestorici bivših čelnika Herceg Bosne potvrdio stav tužilaštva da je Hrvatsko vijeće obrane (HVO) glavni krivac za izbijanje sukoba u Gornjem Vakufu početkom 1993. godine.

Svjedok je naveo da je prije sukoba primijetio da se hrvatske snage grupišu oko Gornjeg Vakufa. Pored ostalog, raspolagale su i sa dva tenka: na jednom je pisalo Twiggy a na drugom James Dean.
Vilijams je svjedočio o napadima HVO na sela Bistrica, Uzričje, Duša, Ždrimci i Hrasnica kod Gornjeg Vakufa.

Sela su, kako je opisao, prvo nasumično granatirana kako bi se zajedno sa pripadnicima Armije BiH istjeralo i civilno stanovništvo, a nakon toga je ulazila pješadija koja je palila muslimanske kuće.

U jednom od izvještaja Britanskog bataljona UN koji su uvedeni u dokaze zapisano je i kako Hrvati vrše etničko čišćenje u muslimanskom sela Bistrica nadomak Gornjeg Vakufa. Svjedok je opisao kako su pripadnici UNPROFOR nakon borbi ušli u selo i ubijali pse lutalice koji su jeli tijela nastradalih. Vojna policija HVO se, tvrdi svjedok, u vrijeme sukoba brinula uglavnom za zaštitu hrvatskog stanovništva.

Odbrana je u unakrsnom ispitivanju dokazivala da je ta ista vojna policija privela Vlatka Rajića, pripadnika HVO koji je mučki ubio mentalno retardiranu osobu muslimanske nacionalnosti u Gornjem Vakufu što je, kako je Vilijems ranije svjedočio, jedan od incidenata koji su pred izbijanje sukoba povećali napetost između dvije strane.

Advokat Jadranka Prilića, Majkl Karnavas/Michael Karnavas, je svjedoku prebacio da je u svom glavnom iskazu uglavnom govorio o tome šta su činili Hrvati dok je vrlo malo rečeno o tome šta su istovremeno radili Muslimani. 

Svjedok je na to odgovorio da su 99 posto problema pravili Hrvati.

04.04.2007.

Glavni krivac za početak rata u Gornjm Vakufu je HVO!

SENSE Tribunal: DEN HAAG, 16.10.2006.

Britanski obavještajac Endrju Dejvid Vilijams/Andrew David Williams, u nastavku suđenja šestorici bivših čelnika Herceg Bosne, svjedoči o sukobima između Hrvatskog vijeća obrane i Armije RBiH na području Gornjeg Vakufa krajem 1992. i početkom 1993. godine.

Kao pripadnik britanskog bataljona UNPROFOR, svjedok je u vrijeme na koje se odnosi optužnica bio zadužen za prikupljanje operativnih podataka za bezbjedan prolazak konvoja kroz to područje, a bio je prisutan i brojnim sastancima zapovjednika HVO i Armije BiH organiziranih radi smirivanja situacije i postizanja sporazuma o prekidu vatre nakon izbijanja sukoba.

Prema Williamsu,

glavni krivci za početak sukoba u Gornjem Vakufu bili su pripadnici HVO, a kao neposredan povod naveo je incident iz januara 1993. godine kada je pripadnik HVO po imenu Vlatko Rajić mučki ubio mentalno retardiranu osobu muslimanske nacionalnosti, odsjekavši joj glavu koju je potom šutirao poput lopte,

što je izazvalo oštre reakcije stanovništva i pripadnika Armije BiH.

S druge strane, napetost je rasla s objavljivanjem detalja tada aktuelnog Vens-Ovenovog/Vance-Owen plana koji je predviđao kantonizaciju BiH, a prema kojem bi, da je potpisan, Gornji Vakuf pripao Hrvatima.

Pošto su Hrvati željeli svoju državu - Herceg Bosnu a ne hrvatski kanton u nekoj drugoj državi - oni su se počeli grupisati u Gornjem Vakufu i oko njega. Svjedok je naveo da je zapovjednik operativne zone sjeverozapad koja je u to vrijeme djelovala u i oko Gornjeg Vakufa bio Željko Šiljeg, kojem je prvi nadređeni u komandnom lancu bio optuženi Milivoj Petković.


Čaršija za vrijeme opsade
<< 04/2007 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930


MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
12250

Powered by Blogger.ba